Skip to content

Chelsea Wolfe – Pain Is Beauty (2013)

Image

Zašto je bol ljepota? Zato što postoje stvari i situacije u životu koje nas pritisnu, pa zaboli, pa se napregnemo, pa ojačamo. A onda smo mudriji, mora da jesmo. Tako to barem definiše drone-metal-art-folk kantautorica iz Kalifornije, Chelsea Wolfe. A zašto je u crvenom? Zato što je to simbol vulkanske lave, zbog čega mnogi smatraju da je sam album o ogromnoj vrelini idealne ljubavi, iako sama Wolfe negira striktnu konceptualnost, dodajući da je to samo jedan od segmenata, uz porijeklo i prevazilaženje raznoraznih nemogućnosti.
Poredeći je sa Swansima ili Cave-om, ali bez momenta sekularnog samoosuđivanja ili osjećaja krivice zbog grješnosti, što se najviše pripisuje neposrednosti mlađih generacija, mnogi je stavljaju rame-uz-rame sa Zolom Jesus sa čitavom melodramatičnošću zlatne kombinacije ženstvenog vokala i distorzičnih gitarnih drone-ova.
Sa idolima kao što su Ingmar Bergman ili Nan Goldin, ova djevojka odaje dosta o izvoru svoje mračnoće, što samo biva potvrđeno traženjem inspiracije u black metalu i skandinavskoj folk muzici. Sintetičniji u neo-goth/post-industrial smislu, ovaj album je ipak dosta emotivniji od ledenog “Apokalypsis-a” iz 2011., što odaje dojam ogromnog potencijala duše za voljenje, ali sva ta silna bol joj ne dopušta da se prepusti.
Sadržaj teksta (“I’m not the kind of sick that you can fix”) često navodi nenaviknutog slušaoca da pomisli da se radi o tami koja može prouzrokovati samo čemer, jad i očaj, ali takav slušalac neka pročita naslov albuma podrobnije, jerbo ovo je jedan od rijetkih albuma koji su istovremeno tako kontradiktorno teški i oslobađajući, odvratno prelijepi i tamno obojeni.
U momentima kao što je numera “Destruction Makes The World Burn Brighter” učini nam se da je melodija zalutala, ali u isto vrijeme toliko nepogrješivo Chelseasta, da kuje četvrti album sve više i više u zvijezde 2013. godine, tako da vremenom postaje ovisnost na koju se rado vraća u mnogim godinama koje dolaze.
UKRATKO: Tuga čini svaku ljubav ljepšom.

Danny Brown – Old (2013)

Image

Treći album krezubog rappera koji je izazvao popriličnu histeriju nakon što se pojavio u oktobru ove godine, kao da je uspio da ispuni i sama očekivanja svog autora, jer nakon izjave da poslije ličnog ekvivalenta OK Computer-u (album XXX), jedino što je htio postići je da sljedbenik bude ekvivalent Kid A-u, izgleda da se ta homologija i realizovala.
Oštar fokus na težak život, odrastanje u Detroitu i daddy issues se može učiniti kao stereotip najčešće korišten posebno u dotičnom žanru, međutim ono što slične probleme učini uvijek i iznova potresnim je upravo umjeće nizanja slengova, umjetnost dvosmislenosti, te ono najvažnije – magija rime, koja stvara upravu tu nabrijanu i agresivnu emociju, koja zatim naoštri ego svakog konzumenta.
Podijeljen na dva sajda (A i B), album sadrži netto od devetnaest numera, što može da se učini kao višak od kojeg glava ipak boli, da nije osmišljeno konceptuiran tako da „teškaši“ idu na početku, dok je koncentracija ostvariva, na šta dolaze opičenjaci o drogama i alkoholu, kada mozak odustane od dešifrovanja tekstovnih zakukuljenosti.
Napomenuvši da je XXX album uz koji se smije, a Old onaj nakon kojeg se smije, otkrio je svoju namjeru da ogoli ličnu intimu tek nakon što se osigurao sigurnom bazom sljedbenika, kojih je sve više zahvaljujući mudrom potezu pravljenja kolaboracija sa zvučnim imenima hips-scene (produkcijskim: A-Trak, BadBadNotGood, Frank Dukes, Oh No, Paul White, Rustie i SKYWLKR, kao i izvođačkim: Freddie Gibbs, ASAP Rocky, Schoolboy Q, Ab-Soul, Scrufizzer, Charli XCX ,Purity Ring i još ponekim).
Često stavljan u kontekst sa EDM-om, ujedno postavlja norme i pomjera granice, a zaraza koju širi svojom neestetičnošću (koja mu daje poseban touch) prenosi se čak pri prvom slušanju. Danny-ja stvarno nije teško zavoljeti, pa stoga i nije čudno to što je lansiran na same vrhove mnogih godišnjih listi sa svojim novim „Starim“ albumom.
Nazivajući kriminalce Gremlinima, klackajući borbu sa depresijom i neiscrpan humor, provlačeći čitav spektar opijata kroz doručak, pa čak i samoprozivajući se bogom, biva mu oprošteno svaki put, jer posjeduje ono izvjesno nešto što ga čini centrom pažnje mnogih, pa čak i onih van dešavanja iz hip-hop kulture.

Drugo polugodište 2013. (Top 25)

Image

25. Morcheeba – Head Up High
Haotična trip-hop ljubavna intervencija.
24. Frankie Rose – Herein Wild
Nježna ruža reverba.
23. Juana Molina – Wed 21
Argentinska posna folkotronica.
22. Future Of The Left – How To Stop Your Brain In An Accident
Simpatično-morbidne konkluzije o životu i bitku.
21. James Blake – Overgrown
Mala noćna muzika.
20. Disclosure – Settle
Sofisticirani dance masterpeace.
19. Chelsea Wolfe – Pain Is Beauty
Mračna čeprkanja po ljepotama boli.
18. Foals – Holy Fire
Plesljiv rock, bez plijesni.
17. Jon Hopkins – Immunity
Soundtrack bivanja na dnu.
16. Connan Mockasin – Caramel
Relaksacija uz vreću slatkiša.
15. Daft Punk – Random Access Memories
Stilska figura koja ne postoji.
14. Rose Windows – The Sun Dogs
Bluesy doom fantomskog sunca.
13. Darkside – Psychic
Noćno elektropop kišeljenje.
12. Julia Holter – Loud City Song
Tiha šumska priča.
11. Arctic Monkeys – AM
Jebiga, ne treba opis, zna se šta je.
10. Bloodgroup – Tracing Echoes
Zanemarene elektronske pojave vol.1.
9. Weeknd – Kiss Land
Zanemogući pičkovlaž. Normala.
8. Goldfrapp – Tales Of Us
Šaputava sexy melanholija.
7. Perera Elsewhere – Everlast
Dobro istimarena dimna hipnoza.
6. Forest Swords – Engravings
Loop vikinških duhova.
5. Kid Congo & The Pink Monkey Birds – Haunted Head
Voodoo psihodelici, disocijativi i delirijanti.
4. Agnes Obel – Aventine
Onomatopeja ljubavi, men’sečini.
3. Nine Inch Nails – Hesitation Marks
Pro Tools katarza. Izguglajte šta je pro tools, da ne bude da lupam gluposti.
2. David Lynch – The Big Dream
Probajte izignorisati ovaj album. Haj’.
1. Lumerians – The High Frontier
Psych-geneza kraut-otrova.

ćao.

Forest Swords – Engravings (2013)

Image

Liverpool svako malo izrodi nešto dobro u muzičkom spektru, tako da me porijeklo Matthew Barnes-a nije nimalo iznenadilo. Međutim, ono što poprilično jeste, je spoznaja o poteškoćama pri sluhu dotičnog producenta. Svaki puta kada bi puštao nešto što je stvorio, pri svakom novom slušanju zvučalo mu je potpuno drukčije. Tada je htio da stavi tačku na čitav Forest Swords projekat, no na sreću svih nas, nije odustao.
Kao savršen nastavak na EP Dagger Paths iz 2010., album Engravings se baš ureže u svijest konzumenta te ubrzo nakon toga postaje neodbaciv potkožni eho koji podsjeća na čudan san kojeg se ne sjećamo, ali smo iz nekog razloga mnogo dotaknuti i potreseni.
Ljoss (“svjetlost” na staronordijskom) odmah daje do znanja da drone-asti prizvuk nije toliko prisutan kao u ranijem radu. Odlučivši da crpi inspiraciju na poluotoku Wirral, nordijska mitologija ga u potpunosti apsorbira u svoju misterioznu i moćnu atmosferu, što rezultira zvukom koji ambiciozno teži ka savršenstvu, jer samo tako može biti prikladan poklon najstarijem Odinovom sinu, crvenokosom bogu munje, Toru. Thor’s Stone je zvučno manifestovanje svih kapi krvi na žrtvenom kamenu ranije pomenutom bogu.
Najhumaniji element muzike, poznatiji kao glas, skoro da je mikroskopski prisutan, što ostavlja jeziv osjećaj paranormalnog, ili radije ukletog duhovima ljudi koji iz daljine ispuštaju vapaje, tako da bilo kakva toplina uopće ne može da dopre do nas, te u velikoj količini slušanja prijeti opasnost od duševnog klonuća i čemera.
Uzastopni loop Onward-a, koji naglašava repetitivnost pojava u životu koje nas otupljuju iz dana u dan, kulminira sjetnom melodijom začinjenom tribalnim beatom, što sve skupa i zajedno stvara uvertiru za The Weight Of Gold, koja nas rastereti svake sumnje da je Barnes elektronski genije koji rijetko razočara navučene na njegova ostvarenja.
S obzirom da je jedan-čovjek-jedan-laptop tip stvaraoca, pojava gostujućeg vokala u Anneka’s Battle je pravo osvježenje za naviknutost na tegobnu nasladu mračnim prizvukom čitavog albuma, što se nastavlja u isjeckanu isprekidanost Gathering-a savršenu kao podloga za šizofreno ljuljanje naprijed-natrag; glavna tema biva izgitarisana u The Plumes, da bi nam dao mahanje osmominutnim Friend, You Will Never Learn upozorenjem da trebamo imati srpljenja i za duže numere.

UKRATKO: loop vikinških duhova

Image

morrissey.png

Widowspeak – The Swamps EP (2013)

Image

Suptilnost je vještina osigurana istanščanošću osjećaja za susprezanje pretjeranog. Widowspeak upravo takvom jednom vještinom samo ovlaš dotiče sablasnost u koju je ovaj EP ustvari potpuno umočen, ako malo bolje obratimo pažnju.
Sam uvod numerom Theme Of The Swamps inicira na to da naziv uratka nije odabran tek tako, ali to radi na tako opušten, dobro poznat, Fleetwood Mac-om opsjednut, način, da shvatimo da se radi o teškom vještičarenju i čarobnjaštvu tek kada zagrebemo u tekstove.
Nakon Calico-a imamo neotresiv osjećaj da slušamo ili nastavak dobro poznate House Of The Rising Sun ili remake The Chain-a od ranije pomenutih im idola.
Brass Bed ostavlja pomalo razočaravajući okus s obzirom na čitavu atmosferu koja nas je pratila do dotične, što vrlo brzo opraštamo na 1:09 solaži. True Believer nije ništa drugo do tipično Widowspeak-ast, ali završnica okrunisana sa The Swamps napominje da nisu slučajno izbacili ekstendidplejku neposredno pred Noć vještica: ako je dovoljno puta prevrtite, postoji opasnost da vam postane sasvim prikladan soundtrack za baš tu prigodu.

Lumerians – The High Frontier (2013)

Image

Instantno po klikanju na dugme “play”, nakon što pronalazim Lumerians pod slovom “L” na iTunes-u, čujem potencijal. Mislim “Föllakzoid”. Mislim “Can”. Mislim “Beak>”. Mislim “halucinacija”, “svemir” i “levitacija”. Mislim “da li je ovo produkt uzimanja određenih supstanci ili se određene supstance uzimaju kao produkt slušanja ovog?”

Samo ime “Higher Frontiers” odmah smrdi na psihodeliju. Čak ni space-rock nametljivost ne iznenađuje, sve je ukomponovano tako da savršeno uliježe jedno u drugo: sanjivi reverb, maglovit vokal, te surealan tekst nisu tu samo da bi nas bacili u blaženu podčinjenost repeticije, nego i da bi nam dokazali da retro-opsesija može da se ispolji i na jedan veoma “neo” način.

Dogon Genesis zabacuje cirkularni riff kao udicu, na koju nas upeca rečenicom “If I were agile, I’d slip from these chains, and tear out the wires that criss-cross your veins”. Onda nam se učini da ovi momci svršavaju pomalo i na dragu nam Joy Diviziju, i shvatimo da je kombinovanje psych-otrova i post-punk solažice pravi pičkovlaž.
High Frontier neizostavno tjera na misao o Tago Mago albumu, dok The Bloom teškim klatećim “zvučna-viljuška” uvodom, zapletom dalekog eha mekanog vokala i oštrim, haotičnim, nojzi raspletom bespovratno kupuje slušaoca do te mjere da odlučuje poslušati čitavu diskografiju ovih dečki iz Kalifornije koji zvučno, ali i vizualno odvode na više nivoe transcendentalnih frontova. Nakon toga dođemo u susret sa “Smokies Tangle” videom u kojem je osveta hladno riblje predjelo, četiri dojke najnormalnija pojava na svijetu (kao i treće oko i četvrto uvce), i koji nas uči da su ribe pizde, pa nam ne treba više ništa da ih rangiramo veoma visoko na listi najdražih novih stvari ikad.
Spoken word italijanaža u Life Without Skin odvodi u sve one ranojutarnje izgubljenosti nakon konzumentskih konfuzija i melanholija od noći prije, a to sve dovodi do kulminacije- utišane verzije Be Free,A Way od The Flamig Lips-a.
Album se zatvara meditativnim omotom numere Abudhabijhab, koji ne posustaje u svojoj namjeri da nas upije u poprilično nepoznatu atmosferu samo naizgled (ili nasluh) od ranije poznatih raspoloženja, te time duplo podvlači mind-bending atribut koji mu se prišiva.

UKRATKO: psych-geneza kraut-otrova